Željezo

"Mi smo izaslanike naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali, - a stvorili smo gvožđe, u kome je velika snaga i koje ljudima koristi -, i da bi Allah ukazao na one koji pomažu vjeru Njegovu i poslanike Njegove kad Ga ne vide. Allah je, usitinu, moćan i silan." (Kur'an, 57:25)

Kakva je to 'velika snaga' u željezu? Uzvišeni Allah najbolje zna, a kosmološka saznanja govore da je to energija oslobođena u supernovama, eksplozijama željeznog jezgra velikih zvijezda, prilikom koje se (prema "Oxford Dictionary of Physics", IV izdanje, 2000.) energija koju emituje ta zvijezda uvećava za faktor od 1010, njen sjaj traje nekoliko godina, a za to vrijeme dominira cijelom galaksijom u kojoj se dogodi. Mada gotovo svaki opis supernove počinje sa "Supernova je jedna od najsnažnijih eksplozija..." nigdje se ne spominje nijedna snažnija eksplozija.

Cjelokupan život zvijezda, koji se nekad završava supernovama, jednostavno je objašnjen u knjizi novinara BBC-a Davida Filkina "Stephen Hawking's Universe - the Cosmos Explained":

"Hojl* i njegove kolege sklopili su sliku koja prikazuje nastanak zvijezde ovako:

Sila teže postepeno privlači atome vodonika, koji su razasuti po Svemiru, u sve veće i veće oblake loptastog oblika. Ove lopte rastu kao što lopta od snijega raste kada se kotrlja niz strminu. Konsekventno, i pritisak u njima se stalno povećava te konačno postane tako veliki da se vodonikovi atomi nađu veoma tijesno zbijeni jedni uz druge i neki od njih uđu u novu zajednicu, tj. stope se u atome helijuma - drugog atoma po redoslijedu težine. To je proces poznat kao fuzija.

Ova nuklearna reakcija, kao i sve ostale, odvija se uz razvijanje ogromnih količina enegije. (Najdramatičniji primjer takvog oslobađanja energije na Zemlji jeste eksplozija atomske bombe; ali to je malena eksplozija u poređenju sa nuklearnim reakcijama koje se odvijaju u zvijezdama. Otprilike kao rasprsnuće jednog dječjeg balona u poređenju sa eksplozijom cijele planete Zemlje). Atomi vodonika se fuzionišu u atome helijuma, a energija oslobođena pri tome čini dvije stvari. Prvo, njen veliki dio stvara eksplozivni pritisak, usmjeren ka spoljašnosti zvijezde, a taj pritisak se opire sili teže, koja bi htjela da gasove sabije jos više ka središtu. Zahvaljujući ovom pritisku iznutra, zvijezda ostaje stabilna milijardama godina. Silovite fuzione reakcije dešavaju se u njoj, a ona ipak ne eksplodira kao bomba; gravitacija je stiska sa svih strana, ali zvijezda se ipak ne urušava u sebe. Drugo, jedan dio proizvedene energije ne potroši se, ipak, na ovo održavanje ravnoteže, nego odlazi u okolni Svemir, u vidu svjetlosti i toplote. Zato zvijezde zrače toplotu i blistaju. Hojlova teorija o nastanku hemijskih elemenata riješila je, elegantno, jednu drevnu tajnu: objasnila je zašto zvijezde sijaju.

Hojl i njegove kolege uvidjeli su da poslije izvjesnog vremena zvijezda (naravno) potroši glavninu svog vodoničnog goriva. Ona se tad sastoji uglavnom od helijuma. I pošto je manje goriva, manja količina vodonika uspjeva da se fuzioniše u novi helijum; pritisak usmjeren prema napolje postaje sve slabiji; ravnoteža biva narušena. Gravitacija nadvladava, zvijezda se zbija, pritisak u njenoj unutrašnjosti raste. Dođe i vrijeme kad se atomi helijuma nađu sasvim zbijeni jedan uz drugi - toliko jako, i pod takvim pritiskom i temperaturom, da se sad oni počinju spajati u teže atome, u sljedeći hemijski element, treći po redoslijedu težine. Tako se proces fuzije nastavlja korak po korak, dajući sve teže i teže elemente. I kako koji element preovlada u sastavu zvijezde, tako i sam postane gorivo za sljedeci korak, kad se gravitacioni pritisci i temperatura udruže da toliko zbijaju atome da fuzija u sljedeći, jos teži element postane moguća.

Pošto jačina gravitacije zavisi od ukupne mase zvijezde (a to u suštini znači: koliko je zvijezda velika i teška), moguće je izračunati da neće biti jednaka konačna sudbina male i velike zvijezde. Kad se konačno proizvede, u velikoj količini, i željezo (dvadeset i šesti element u ovom stupnjevitom procesu), za sljedeći korak potrebno je ogromno povećanje i pritiska i temperature, mnogo veće nego što se može dogoditi u malim zvijezdama kod kojih dovoljno jake gravitacije naprosto - nema."

David Filkin u svojoj knjizi "Stephen Hawking's Universe - the Cosmos Explained" nastavlja:

"Dakle, poslije gvožđa nema dalje fuzije. Zato i proizvodnja energije i zvijezda počinje da umire. Međutim, činjenica da je proizvedeno 26 elemenata za redom ne znači da su svi prethodni, lakši, baš sasvim potrošeni ili "nestali". Nisu nestali: u umirućoj zvijezdi postoje još izvjesne količine vodonika, ali i helijuma, i tako redom svih ostalih elemenata koji su bili proizvedeni. U agoniji, zvijezda ih najzad odbaci sa sebe, u Svemir, a ostaje samo jedno užareno gvozdeno jezgro vrlo malog prečnika poznato kao 'bijeli patuljak'. Ono se poslije izvjesnog vremena, naravno, ohladi, i postaje 'smeđi patuljak' (brown dwarf): hladna, gvozdena kugla koja više ne svijetli. Taj posljednji ostatak male zvijezde lebdjeće Svemirom, osim ako zbog dejstva nekog gravitacionog polja ne uleti u sudare sa nekim drugim nebeskim tijelima.

Kod velike zvijezde i sila teže je velika. Gravitacioni pritisak ipak ne može izazvati fuziju u sljedeći element (poslije gvožđa), ali može izazvati urušavanje željeznog jezgra koje se sabija samo u sebe, a onda se rasprskava u stravičnoj eksploziji koja daje, tokom vrlo kratkog vremena, tako ogromne pritiske i temperature da u tim uslovima svi elementi teži od gvožđa mogu biti načinjeni. Takva eksplozija naziva se supernova. Astronomi su svojim teleskopima vidjeli znatan broj supernova kako eksplodiraju. Rezultat eksplozije: ogroman oblak užarene prašine koja se munjevito širi u svim pravcima, kroz Svemir, a sadrži u sebi - sve hemijske elemente. (Uzgred, mi sada znamo i to da u samom središtu takve eksplozije može da preostane jedno tijelo zaista veoma zbijeno, sačinjeno od samih neutrona, koje se zove neutronska zvijezda ili pulsar; to je svojevrsna nova zvijezda ali vrlo egzotične vrste. Ona će od tada emitovati radiosignale u pravilnim razmacima. Ovo je jedan od dokaza o ogromnoj silini nuklearnih reakcija koje se dešavaju u srcu supernove u onom trenu kad ona eksplodira.)"

Dakle, da rezimiramo, eksplozija nuklearne bombe je kao eksplozija dječijeg balona u poređenju sa eksplozijama koje se konstantno dešavaju u unutrašnjosti zvijezda, a te su eksplozije opet, na sličan način neuporedive i male u poredjenju sa eksplozijom željeznog jezgra velikih zvijezda. U željezu je zaista fantastična snaga, kao što stoji u citiranom ajetu iz sure Željezo "...a stvorili smo gvožđe, u kome je velika snaga i koje ljudima koristi... "! Molimo dragog Allaha da nas jos više učvrsti na Istini ovakvim i sličnim saznanjima.

Dodajmo priči o željezu podatak da željezo i danas čini 90% svih metala koje čovjek koristi.

Allah s.w.t. u Kur'anu veli:
"Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur'an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten?"
(Kur'an, 41:53)