Stvaranje covjeka-video

Stvaranje čovjeka from Inkognito on Vimeo.

NUKLEARNE REAKCIJE U ZVIJEZDAMA

Masivne novoformirane zvijezde se grče pod vlastitim gravitacionim pritiskom. Kao rezultat toga njihove centralne zone postaju gušće i zbog toga vruće. Kada se materijal u centru zvijezde dovoljno zagrije, da budemo precizni, najmanje 7 miliona stepeni Kelvina, počinju nuklearne reakcije.
Te reakcije, koje su slične onima u hidrogenskoj bombi, nastavljaju se sve dok živi zvijezda. One se jasno razlikuju od običnog sagorijevanja (npr. gorenja drveta). Ono što se stvarno događa unutar zvijezde jeste pretvaranje vodika u helijum, sa oslobađanjem ogromne energije. To je upravo ono što Kur’an opisuje riječima:

“Allah je Svjetlost nebesa i Zemlje! Primjer svjetla Njegovog je kao udubina, u njoj svjetiljka, svjetiljka u staklu, staklo - kao da je ono zvijezda blistava; pali se od drveta blagoslovljenog, masline, ne istočne, niti zapadne. Gotovo da ulje njegovo zasija, a da ga vatra ne dotakne. Svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi svjetlu svom koga hoće i Allah navodi primjere ljudima; a Allah je o svakoj stvari Znalac.” (Kur’an, 24:35)

Ovaj ajet spominje zvijezdu, njeno gorivo i reakciju, koja nije sagorijevanje (vatra). Ukratko rečeno, ono o čemu govori ajet je tačan opis nuklearne reakcije, koja se događa u zvijezdi.
Ove nuklearne reakcije prouzrokuju da zvijezda u prostor odašilje sve vrste radijacije, počevši od X-zraka, gama zraka u području kratkih talasa, i radio talasa. Vidljivi dio ovih talasa, koji se nalaze između ultravioletnih i infracrvenih mi nazivamo Sunčevom svjetlošću.
Prva generacija zvijezda sastojala se od vodonika i nešto malo helijuma (2% njihove mase), koje su bile stvorene “Big-bangom.”
Druga generacija zvijezda i planeta nasljeđuju otpadne proizvode davno umrlih zvijezda (helijum, ugljik, azot, kisik itd.) i uvrštavaju ih u svoje strukture.
Treća generacija zvijezda je ista, samo što one više sadrže otpadnog galaktičkog materijala.
Obzirom da je ugljik prisutan u skoro svim zvijezdama (crveni patuljci su diskutabilni pošto to mogu biti zvijezde prve generacije, koje su preživjele do današnjeg dana), on može biti iskorišten u fuzijskim reakcijama pri različitim temperaturama.
Postoji lanac od šest reakcija, koje se događaju pri temperaturi 10 miliona kelvina u svakoj zvijezdi glavnog niza druge generacije.

Zemlja je ravna ploča ?!

U Kur'anu se kaže da je Zemlja ravna.Zemlja je stvorena kao prostirka

Ajet na koji se misli u iznesenom stavu glasi: Allah vam je Zemlju učinio ravnom. (Nuh, 19) Medjutim, ovaj ajet je izvučen iz konteksta. U narednom ajetu stoji objašnjenje prethodnog:

...da biste po njoj hodili putevim a prostranim. (Nuh, 20)

Ista poruka se ponavlja u suri Ta-Ha u 53. ajetu:

Onje za vas Zemlju posteljom učinio i po njoj vam prolaze utro...

Površina planete Zemlje, tj. njena kora, vrlo je tanka, manje od 30 milja, u poređenju sa Zemljinim radijusom koja sadrži oko 3.750 milja. Dublji slojevi Zemlje su vreli, tečni i nepristupačni za život. Zemljina kora je stvrdnuta ljuska na kojoj je život moguć. Kur'an to precizno opisuje kao prostirku, sloj po kojem možemo putovati.

Prostirka se ne koristi samo za ravnu podlogu

Ni jedan jedini ajet ne kaže daje Zemlja ravna, tj. daje ploča. Časni Kur'an samo upoređuje Zemljinu koru s prostirkom. Čini mi se da neki ljudi misle da se prostirka može postaviti samo po apsolutno ravnoj podlozi. Međutim, prostirka se može postaviti i po tijelu poput Zemljinog oblika. To se vrlo lahko može demonstrirati na velikom modelu zemljinog globusa.

Prostirka se uglavnom postavlja po nepristupačnoj površini. Kur'an opisuje Zemljinu koru kao prekrivač bez kojeg ljudi ne bi mogli opstati i kretati se, zbog vreline i nepristupačnosti slojeva ispod Zemljine kore. Ovaj Kur'anski opis ne samo da je logičan već predstavlja i naučnu činjenicu koju su geolozi potvrdili mnogo vijekova kasnije.

Zemlja je prostrta

Časni Kur'an na nekoliko mjesta kaže da je Allah prostro Zemlju:

...*" Zemlju smo prostrli - takoje divan Onaj Koji je prostro! (Ez-Zarijat, 48)

Na drugim mjestima, Allah kaže da je Zemlja poput postelje.

Zar Zemlju posteljom nismo učinili, i planine stubovima... (En-Nebe', 6-7)

Ni jedan od ovih ajeta ne daje ni najmanju naznaku o tome da je Zemlja ravna. Oni samo ukazuju da je Zemlja prostrana, što se navodi kao razlog za razmišljanje. Časni Kur'an kaže:

0 robovi Moji koji vjerujete, Moja j e Zemlja prostmna, zato se samo Meni klanjajte! El-Ankebut, 56)

Zbog toga se niko ne može pravdati da ne čini dobra djela zato što mu je okruženje nevjerničko, te da ga ono tjera na grijeh.

Zemlja ima geosferičan oblik

Časni Kur'an spominje tačan oblik planete Zemlje u sljedećem ajetu:

Poslije toga je Zemlji dao oblik jajeta. (En-Nazi'at, 30) Arapska riječ LiLil (dehaha) znači: dati oblik jajeta. Ovaj glagol, također, znači prostrti. Glagol dehahaje izveden od imenice duhje, što znači: nojevo jaje koje ima geosferičan oblik; planeta Zemlja ima upravo takav oblik.

Kur'an i savremene, naučno potvrđene činjenice su u savršenom skladu.

Kur’an o mozgu

Allah (swt) je u Kur’anu, govoreći o jednom od zlih nevjernika koji je poslaniku Muhammedu (saws) zabranio obavljanje namaza kod Kabe, rekao:

Ne valja to! Ako se ne okani, dohvatićemo ga za kiku*, kiku lažnu i grješnu.
(Prevod značenja Kur’ana 96:15-16)


Zašto je Kur’an opisao prednji dio glave kao nešto što laže i čini grijeh. Zašto je Kur’an rekao da ta osoba laže i čini grijeh? Postoji li veza predneg dijela glave sa laganjaem i griješenjem?

Ako pogledamo lobanju s prednje strane glave, vidjet ćemo prednji dio mozga. Šta nam fiziologija kaže o funkciji ovog dijela? Knjiga pod naslovom “Osnove Anatomije i Fiziologije” o ovom dijelu mozga kaže: “Motivacija kao i predviđanje i planiranje pokreta se odvija u donjem dijelu prednje lobanje tzv. prednji mozak (slika 9.1). Ovo je region moždane opne koji obavlja funkciju asociranja…Vezano za njegovu povezanost sa motivacijom, ovaj prednji dio se također smatra funkcionalnim centrom za agresiju…”

Dakle, ovaj dio mozga je odgovoran za planiranje, motivaciju i iniciranje dobrog i lošog ponašanja, te je odgovoran za izgovanje laži i pričanje istine. Uzimajuci ovo u obzir, sasvim je prikladno opisati prednji dio glave kao dio koji laže ili čini grijeh ukoliko osoba laže i griješi, kao što je Kur’an rekao: “…kiku*, kiku lažnu i grješnu…”. Prema profesoru Keith Moore-u, naučnici su do ovog otkrića o funkciji prednjeg dijela mozga došli u posljenjih 60 godina.

Željezo

"Mi smo izaslanike naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali, - a stvorili smo gvožđe, u kome je velika snaga i koje ljudima koristi -, i da bi Allah ukazao na one koji pomažu vjeru Njegovu i poslanike Njegove kad Ga ne vide. Allah je, usitinu, moćan i silan." (Kur'an, 57:25)

Kakva je to 'velika snaga' u željezu? Uzvišeni Allah najbolje zna, a kosmološka saznanja govore da je to energija oslobođena u supernovama, eksplozijama željeznog jezgra velikih zvijezda, prilikom koje se (prema "Oxford Dictionary of Physics", IV izdanje, 2000.) energija koju emituje ta zvijezda uvećava za faktor od 1010, njen sjaj traje nekoliko godina, a za to vrijeme dominira cijelom galaksijom u kojoj se dogodi. Mada gotovo svaki opis supernove počinje sa "Supernova je jedna od najsnažnijih eksplozija..." nigdje se ne spominje nijedna snažnija eksplozija.

Cjelokupan život zvijezda, koji se nekad završava supernovama, jednostavno je objašnjen u knjizi novinara BBC-a Davida Filkina "Stephen Hawking's Universe - the Cosmos Explained":

"Hojl* i njegove kolege sklopili su sliku koja prikazuje nastanak zvijezde ovako:

Sila teže postepeno privlači atome vodonika, koji su razasuti po Svemiru, u sve veće i veće oblake loptastog oblika. Ove lopte rastu kao što lopta od snijega raste kada se kotrlja niz strminu. Konsekventno, i pritisak u njima se stalno povećava te konačno postane tako veliki da se vodonikovi atomi nađu veoma tijesno zbijeni jedni uz druge i neki od njih uđu u novu zajednicu, tj. stope se u atome helijuma - drugog atoma po redoslijedu težine. To je proces poznat kao fuzija.

Ova nuklearna reakcija, kao i sve ostale, odvija se uz razvijanje ogromnih količina enegije. (Najdramatičniji primjer takvog oslobađanja energije na Zemlji jeste eksplozija atomske bombe; ali to je malena eksplozija u poređenju sa nuklearnim reakcijama koje se odvijaju u zvijezdama. Otprilike kao rasprsnuće jednog dječjeg balona u poređenju sa eksplozijom cijele planete Zemlje). Atomi vodonika se fuzionišu u atome helijuma, a energija oslobođena pri tome čini dvije stvari. Prvo, njen veliki dio stvara eksplozivni pritisak, usmjeren ka spoljašnosti zvijezde, a taj pritisak se opire sili teže, koja bi htjela da gasove sabije jos više ka središtu. Zahvaljujući ovom pritisku iznutra, zvijezda ostaje stabilna milijardama godina. Silovite fuzione reakcije dešavaju se u njoj, a ona ipak ne eksplodira kao bomba; gravitacija je stiska sa svih strana, ali zvijezda se ipak ne urušava u sebe. Drugo, jedan dio proizvedene energije ne potroši se, ipak, na ovo održavanje ravnoteže, nego odlazi u okolni Svemir, u vidu svjetlosti i toplote. Zato zvijezde zrače toplotu i blistaju. Hojlova teorija o nastanku hemijskih elemenata riješila je, elegantno, jednu drevnu tajnu: objasnila je zašto zvijezde sijaju.

Hojl i njegove kolege uvidjeli su da poslije izvjesnog vremena zvijezda (naravno) potroši glavninu svog vodoničnog goriva. Ona se tad sastoji uglavnom od helijuma. I pošto je manje goriva, manja količina vodonika uspjeva da se fuzioniše u novi helijum; pritisak usmjeren prema napolje postaje sve slabiji; ravnoteža biva narušena. Gravitacija nadvladava, zvijezda se zbija, pritisak u njenoj unutrašnjosti raste. Dođe i vrijeme kad se atomi helijuma nađu sasvim zbijeni jedan uz drugi - toliko jako, i pod takvim pritiskom i temperaturom, da se sad oni počinju spajati u teže atome, u sljedeći hemijski element, treći po redoslijedu težine. Tako se proces fuzije nastavlja korak po korak, dajući sve teže i teže elemente. I kako koji element preovlada u sastavu zvijezde, tako i sam postane gorivo za sljedeci korak, kad se gravitacioni pritisci i temperatura udruže da toliko zbijaju atome da fuzija u sljedeći, jos teži element postane moguća.

Pošto jačina gravitacije zavisi od ukupne mase zvijezde (a to u suštini znači: koliko je zvijezda velika i teška), moguće je izračunati da neće biti jednaka konačna sudbina male i velike zvijezde. Kad se konačno proizvede, u velikoj količini, i željezo (dvadeset i šesti element u ovom stupnjevitom procesu), za sljedeći korak potrebno je ogromno povećanje i pritiska i temperature, mnogo veće nego što se može dogoditi u malim zvijezdama kod kojih dovoljno jake gravitacije naprosto - nema."

David Filkin u svojoj knjizi "Stephen Hawking's Universe - the Cosmos Explained" nastavlja:

"Dakle, poslije gvožđa nema dalje fuzije. Zato i proizvodnja energije i zvijezda počinje da umire. Međutim, činjenica da je proizvedeno 26 elemenata za redom ne znači da su svi prethodni, lakši, baš sasvim potrošeni ili "nestali". Nisu nestali: u umirućoj zvijezdi postoje još izvjesne količine vodonika, ali i helijuma, i tako redom svih ostalih elemenata koji su bili proizvedeni. U agoniji, zvijezda ih najzad odbaci sa sebe, u Svemir, a ostaje samo jedno užareno gvozdeno jezgro vrlo malog prečnika poznato kao 'bijeli patuljak'. Ono se poslije izvjesnog vremena, naravno, ohladi, i postaje 'smeđi patuljak' (brown dwarf): hladna, gvozdena kugla koja više ne svijetli. Taj posljednji ostatak male zvijezde lebdjeće Svemirom, osim ako zbog dejstva nekog gravitacionog polja ne uleti u sudare sa nekim drugim nebeskim tijelima.

Kod velike zvijezde i sila teže je velika. Gravitacioni pritisak ipak ne može izazvati fuziju u sljedeći element (poslije gvožđa), ali može izazvati urušavanje željeznog jezgra koje se sabija samo u sebe, a onda se rasprskava u stravičnoj eksploziji koja daje, tokom vrlo kratkog vremena, tako ogromne pritiske i temperature da u tim uslovima svi elementi teži od gvožđa mogu biti načinjeni. Takva eksplozija naziva se supernova. Astronomi su svojim teleskopima vidjeli znatan broj supernova kako eksplodiraju. Rezultat eksplozije: ogroman oblak užarene prašine koja se munjevito širi u svim pravcima, kroz Svemir, a sadrži u sebi - sve hemijske elemente. (Uzgred, mi sada znamo i to da u samom središtu takve eksplozije može da preostane jedno tijelo zaista veoma zbijeno, sačinjeno od samih neutrona, koje se zove neutronska zvijezda ili pulsar; to je svojevrsna nova zvijezda ali vrlo egzotične vrste. Ona će od tada emitovati radiosignale u pravilnim razmacima. Ovo je jedan od dokaza o ogromnoj silini nuklearnih reakcija koje se dešavaju u srcu supernove u onom trenu kad ona eksplodira.)"

Dakle, da rezimiramo, eksplozija nuklearne bombe je kao eksplozija dječijeg balona u poređenju sa eksplozijama koje se konstantno dešavaju u unutrašnjosti zvijezda, a te su eksplozije opet, na sličan način neuporedive i male u poredjenju sa eksplozijom željeznog jezgra velikih zvijezda. U željezu je zaista fantastična snaga, kao što stoji u citiranom ajetu iz sure Željezo "...a stvorili smo gvožđe, u kome je velika snaga i koje ljudima koristi... "! Molimo dragog Allaha da nas jos više učvrsti na Istini ovakvim i sličnim saznanjima.

Dodajmo priči o željezu podatak da željezo i danas čini 90% svih metala koje čovjek koristi.

Allah s.w.t. u Kur'anu veli:
"Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur'an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten?"
(Kur'an, 41:53)

EFEKAT VISINE

Jedno specifično znanje, koje je izloženo u Kur’anu stoljećima prije njegovog naučnog otkrića, vezano je za sastav atmosfere. Sada je poznato da, što se više penjemo prema nebu, nailazimo na sve manje zraka, a tako i kisika bez kojeg nema disanja. Oni koji lete na velikim visinama, avionima ili balonima, osjećaju oštru kontrakciju pluća, što uzrokuje bol.
U vrijeme objave Kur’ana u sedmom stoljeću niko nije mogao znati da bi uspon ka nebu mogao uzrokovati pritisak i bol u grudima, iz prostog razloga što je to bilo u razdoblju prije bilo kakvih letova.

“Pa onome koga Allah želi da uputi, raširi grudi njegove Islamu. A onom koga želi da zavede, učini grudi njegove tijesnim, uskim, kao da se penje u nebo. Tako postavlja Allah prljavštinu na one koji ne vjeruju.”
(Kur’an, 6:125)
1. Naučne činjenice o stanju čovjeka na velikim visinama.
Atmosferski slojevi i njihovi fiziološki efekti na čovjeka.
a) Fiziološki dovoljno područje za čovjeka je od morskog nivoa pa do 10.000 stopa iznad površine mora. Kisik u ovom atmosferskom sloju je dovoljan za preživljavanje čovjeka.
b) Fiziološki nedovoljno područje je između 10.000 do 50.000 stopa. U ovoj zoni postoji manjak kisika, pored smanjenog atmosferskog pritiska. Ovo može rezultirati u čisto fiziološkim simptomima na ljudsko tijelo, pa se događaju simptomi hypoxie (nedostatka kisika) i desparizma (niskog atmosferskog pritiska).
c) Bliski kosmos, od 50.000 stopa. Sa fiziološke tačke gledišta čovjek ne može živjeti na visinama većim od 50.000 stopa čak i kad bi udisao 100% kisik. On bi morao nositi kosmičko odijelo zbog smanjenja atmosferskog pritiska i dificijencije kisika.
2. Simptomi faze hypoxie.
a) Od nivoa mora pa do visine 10.000 stopa simptomi hypoxie ne postoje.
b) Od 10.000 do 16.000 fiziološki sistem čovjeka sprečava pojavu simptoma hypoxie, osim ako je period izlaganja dug. Disanje postaje brže i dublje, puls i krvni pritisak također rastu.
c) Na visini od 16.000 do 25.000 stopa fiziološki sistem ne funkcioniše i ne može snabdjeti tkivo sa dovoljnom količinom kisika, te se ranije pominuti simptomi pojavljuju. U uvom stanju nalazimo jasno objašnjenje stiskanja prsa koja se osjećaju na ovim visinama. (Kur’an, 6:125).
d) Kritično područje je između 16.000 i 25.000 stopa pa na više. U ovom području čovjek potpuno gubi svijest zbog sloma nervnog sistema. Promjene koje se događaju u prsima dostižu maksimum na ovoj visini i tu se dešava kompletan fiziološki krah funkcija srca i respiracije.
3. Pad atmosferskog pritiska.
Kada se čovjek izloži niskom atmosferskom pritisku na velikim visinama (a to se dešava putnicima aviona kada sistem za održavanje pritiska zakaže), pojavljuje se nekoliko simptoma kao rezultat ekspanzije gasova i njihovo povećanje u ljudskom tijelu. Gasovi zarobljeni u šupljinama ljudskog tijela, kao što je stomak, kada se šire, pritiskaju pluća što uzrokuje teškoću pri disanju, nelagodu i tjeskobu u prsima. Ista stvar bi se dogodila u debelom crijevu, plućima, zubima, srednjem uhu, sinusima - a sve ovo uzrokuje oštar bol u tijelu. Pored toga, svi gasovi rasplinuti u tjelesnim ćelijama, npr. dušik, doveli bi do zagušenja, uzrokujući oštar bol u grudima.

SINGULARITET CRNIH RUPA

Ušice igle.
Nakon otkrića crnih rupa naučnici su smatrali da mora postojati neko centralno mjesto gdje je gravitacija maksimalna. Zatim su konstatovali da crne rupe eventualno kolapsiraju na zapreminu veličine nula, beskonačne gustoće, kreirajući ono što je poznato kao “singularitet”. Kako se gustoća povećava, putanja svjetlosnih zraka emitovanih sa zvijezde se iskrivljuje i eventualno nepovratno omotava oko nje. Prostor se probada u “singularitetu” u kojem nema vremena!
Prema nekim učenjacima kontakt sa drugim univerzumima počinje ovdje! Oni misle da moraju postojati drugi univerzumi, ali su fizički zakoni u njima drugačiji od naših. Nema privlačenja, nema brzine svjetlosti i nema vremena u drugim univerzumima.
Naučnici kažu da je veličina singulariteta kao iglene uši. U Kur’anu postoji ajet koji se dotiče ovog predmeta i on glasi:




“Uistinu, oni koji budu poricali ajete Naše i oholili se prema njima, neće im se otvoriti kapije neba i neće ući u Džennet, dok ne prođe deva kroz ušice igle; a tako plaćamo prestupnike.”
(Kur’an, 7:40)

Horizont događaja je područje gdje sila gravitacije postaje tako snažna da čak i svjetlost biva uvučena u crnu rupu. Mada je horizont događaja dio crne rupe, on nije opipljiv objekt. Ako biste padali u crnu rupu, bilo bi nemoguće da spoznate trenutak kad dodirujete horizont događaja.
Singularitet nije uopće shvatljiv objekat. Prema općoj teoriji relativiteta singularitet je tačka beskrajne zakrivljenosti prostora i vremena. Ovo znači da je sila gravitacije postala beskonačno jaka u centru crne rupe. Sve što pada u crnu rupu prolazeći kroz horizont događaja, uključujući i svjetlost, stići će u singularitet crne rupe. Prije nego što nešto stigne u singularitet, ono biva rastrgano od intenzivnih gravitacionih sila. Čak i sami atomi bivaju rastrgani od gravitacionih sila.