EFEKAT VISINE

Jedno specifično znanje, koje je izloženo u Kur’anu stoljećima prije njegovog naučnog otkrića, vezano je za sastav atmosfere. Sada je poznato da, što se više penjemo prema nebu, nailazimo na sve manje zraka, a tako i kisika bez kojeg nema disanja. Oni koji lete na velikim visinama, avionima ili balonima, osjećaju oštru kontrakciju pluća, što uzrokuje bol.
U vrijeme objave Kur’ana u sedmom stoljeću niko nije mogao znati da bi uspon ka nebu mogao uzrokovati pritisak i bol u grudima, iz prostog razloga što je to bilo u razdoblju prije bilo kakvih letova.

“Pa onome koga Allah želi da uputi, raširi grudi njegove Islamu. A onom koga želi da zavede, učini grudi njegove tijesnim, uskim, kao da se penje u nebo. Tako postavlja Allah prljavštinu na one koji ne vjeruju.”
(Kur’an, 6:125)
1. Naučne činjenice o stanju čovjeka na velikim visinama.
Atmosferski slojevi i njihovi fiziološki efekti na čovjeka.
a) Fiziološki dovoljno područje za čovjeka je od morskog nivoa pa do 10.000 stopa iznad površine mora. Kisik u ovom atmosferskom sloju je dovoljan za preživljavanje čovjeka.
b) Fiziološki nedovoljno područje je između 10.000 do 50.000 stopa. U ovoj zoni postoji manjak kisika, pored smanjenog atmosferskog pritiska. Ovo može rezultirati u čisto fiziološkim simptomima na ljudsko tijelo, pa se događaju simptomi hypoxie (nedostatka kisika) i desparizma (niskog atmosferskog pritiska).
c) Bliski kosmos, od 50.000 stopa. Sa fiziološke tačke gledišta čovjek ne može živjeti na visinama većim od 50.000 stopa čak i kad bi udisao 100% kisik. On bi morao nositi kosmičko odijelo zbog smanjenja atmosferskog pritiska i dificijencije kisika.
2. Simptomi faze hypoxie.
a) Od nivoa mora pa do visine 10.000 stopa simptomi hypoxie ne postoje.
b) Od 10.000 do 16.000 fiziološki sistem čovjeka sprečava pojavu simptoma hypoxie, osim ako je period izlaganja dug. Disanje postaje brže i dublje, puls i krvni pritisak također rastu.
c) Na visini od 16.000 do 25.000 stopa fiziološki sistem ne funkcioniše i ne može snabdjeti tkivo sa dovoljnom količinom kisika, te se ranije pominuti simptomi pojavljuju. U uvom stanju nalazimo jasno objašnjenje stiskanja prsa koja se osjećaju na ovim visinama. (Kur’an, 6:125).
d) Kritično područje je između 16.000 i 25.000 stopa pa na više. U ovom području čovjek potpuno gubi svijest zbog sloma nervnog sistema. Promjene koje se događaju u prsima dostižu maksimum na ovoj visini i tu se dešava kompletan fiziološki krah funkcija srca i respiracije.
3. Pad atmosferskog pritiska.
Kada se čovjek izloži niskom atmosferskom pritisku na velikim visinama (a to se dešava putnicima aviona kada sistem za održavanje pritiska zakaže), pojavljuje se nekoliko simptoma kao rezultat ekspanzije gasova i njihovo povećanje u ljudskom tijelu. Gasovi zarobljeni u šupljinama ljudskog tijela, kao što je stomak, kada se šire, pritiskaju pluća što uzrokuje teškoću pri disanju, nelagodu i tjeskobu u prsima. Ista stvar bi se dogodila u debelom crijevu, plućima, zubima, srednjem uhu, sinusima - a sve ovo uzrokuje oštar bol u tijelu. Pored toga, svi gasovi rasplinuti u tjelesnim ćelijama, npr. dušik, doveli bi do zagušenja, uzrokujući oštar bol u grudima.

SINGULARITET CRNIH RUPA

Ušice igle.
Nakon otkrića crnih rupa naučnici su smatrali da mora postojati neko centralno mjesto gdje je gravitacija maksimalna. Zatim su konstatovali da crne rupe eventualno kolapsiraju na zapreminu veličine nula, beskonačne gustoće, kreirajući ono što je poznato kao “singularitet”. Kako se gustoća povećava, putanja svjetlosnih zraka emitovanih sa zvijezde se iskrivljuje i eventualno nepovratno omotava oko nje. Prostor se probada u “singularitetu” u kojem nema vremena!
Prema nekim učenjacima kontakt sa drugim univerzumima počinje ovdje! Oni misle da moraju postojati drugi univerzumi, ali su fizički zakoni u njima drugačiji od naših. Nema privlačenja, nema brzine svjetlosti i nema vremena u drugim univerzumima.
Naučnici kažu da je veličina singulariteta kao iglene uši. U Kur’anu postoji ajet koji se dotiče ovog predmeta i on glasi:




“Uistinu, oni koji budu poricali ajete Naše i oholili se prema njima, neće im se otvoriti kapije neba i neće ući u Džennet, dok ne prođe deva kroz ušice igle; a tako plaćamo prestupnike.”
(Kur’an, 7:40)

Horizont događaja je područje gdje sila gravitacije postaje tako snažna da čak i svjetlost biva uvučena u crnu rupu. Mada je horizont događaja dio crne rupe, on nije opipljiv objekt. Ako biste padali u crnu rupu, bilo bi nemoguće da spoznate trenutak kad dodirujete horizont događaja.
Singularitet nije uopće shvatljiv objekat. Prema općoj teoriji relativiteta singularitet je tačka beskrajne zakrivljenosti prostora i vremena. Ovo znači da je sila gravitacije postala beskonačno jaka u centru crne rupe. Sve što pada u crnu rupu prolazeći kroz horizont događaja, uključujući i svjetlost, stići će u singularitet crne rupe. Prije nego što nešto stigne u singularitet, ono biva rastrgano od intenzivnih gravitacionih sila. Čak i sami atomi bivaju rastrgani od gravitacionih sila.